Novosti

INTERVJU: Slavko Marin, predsjednik Lovačkog saveza Herceg Bosne

Lovački Savez HB Za Hoop! br. 107., razgovarali smo s predsjednikom Saveza Slavkom Marinom o brojnim temama koje se tiču bh. lovstva na lokalnoj, županijskoj, entitetskoj i državnoj razini, ali i o dodirnim točkama domaćeg lovstva s gibanjima na europskoj lovačkoj sceni. Država i entiteti ne pokazuju ni približno dovoljno skrbi za lovstvo i divljač, rekao je, među ostalim, predsjednik Marin.


Razgovarao: Dragan Naletilić, glavni urednik Hoopa!

Na početku razgovora podsjetili smo predsjednika Slavka Marina na bitnu rečenicu koju je izrekao u razgovoru za Hoop! prije dvije godine: Ako omogućimo lovcima loviti, sve smo uradili, i zamolili ga da nam kaže, je li Savez uspio u toj nakani i želji.
– Drago mi je da me to pitate jer je to bit postojanja Saveza. U tome smo zasigurno uspjeli, pa danas naše članice, njih oko devedeset posto, imaju svoja lovišta, gospodare njima i to je zaista velik napredak. Kao čelnik Saveza, neke sam stvari inicirao i koordinirao, ali je to ponajprije rezultat rada mojih suradnika i ljudi iz stručne službe Saveza.

U ovoj prigodi pohvalit ću sve lovačke udruge i njihova vodstva, županijska vijeća za lovstvo te vlasti u Hercegbosanskoj, Zapadnohercegovačkoj, Hercegovačko-neretvanskoj, Posavskoj i Zeničko-dobojskoj županiji. Neću zaobići ni Županiju Središnja Bosna gdje vlast ulaže velik napor u pokušaju pronalaženja najobjektivnijeg i najpravičnijeg modela ustanovljenja i dodjele lovišta na upravljanje i gospodarenje. Zahvaljujući svim tim subjektima, lovci Lovačkog saveza Herceg Bosne danas gospodare lovištima onako kako je to uredio Zakon o lovstvu.

U već spomenutom razgovoru, gospodine predsjedniče, dali ste još neka obećanja. Primjerice, rekli ste da ćete se zalagati za institucionalizaciju lovstva?
– Puno smo na tome radili, no to je posao koji se ne može završiti, on traje i trajat će. Donekle smo uspjeli lovstvo ugraditi u programe rada županijskih vlasti, ali federalnu razinu vlasti nismo uspjeli dovoljno uključiti u segment lovstva, iako smo, zajedno s partnerskim savezom iz Sarajeva, pokušavali utjecati na to inicijativama, prijedlozima i sl. U razgovorima s najvišim dužnosnicima BiH i Federacije BiH naišli smo na razumijevanje, međutim, usudit ću se reći da je ovdje glavni problem nedovoljna zainteresiranost za lovstvo od strane resornoga federalnog ministarstva. Sadašnji federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, ni mene niti mog kolegu iz Sarajeva još nije primio ni na kurtoazni razgovor, a kamoli da pokušamo ostvariti ono što bi lovstvo trebalo biti u Federaciji BiH i što ono jest diljem svijeta. Njegov prethodnik, Jerko Ivanković Lijanović, također nije pokazao potrebnu volju i spremnost da potičemo i razvijamo lovstvo. Dok su bili drugi ministri, osobito gospoda Božić i Ljubić, bila je posve drukčija situacija, za lovstvo mnogo povoljnija. Županijske se vlasti trude nešto učiniti, ali je moj dojam da tamo nema dovoljno stručnih ljudi za lovstvo. U sadašnjem trenutku lovstvo kao gospodarska grana živi isključivo zahvaljujući nama kao nevladinu sektoru, tj. zahvaljujući ponajprije lovačkim udrugama diljem BiH.

Jeste li pokušali proniknuti u razloge takvog odnosa aktualnog ministra?
– Nisam, ali pretpostavljam da je ministarstvo na čijem se čelu nalazi vrlo složeno ministarstvo, u njemu je poljoprivreda sa svim svojim problemima koji pritišću ministra. Vjerujem da ministar nema ni dovoljno stručnih suradnika za lovstvo koji bi mu pomogli. Ali, sve to ne može biti valjan argument i opravdanje. Zahvaljujući samo dvama savezima te lovcima na terenu i njihovim lovačkim udrugama, lovstvo još uvijek ima svoje mjesto u Federaciji BiH u javnom obliku. Pokušavali smo se „ugurati“ u proračun Federacije BiH za 2017., da to bude poticaj lovstvu kao djelatnosti i gospodarskoj grani, ne administraciji u lovstvu. I naš i sarajevski savez potpisali su taj dokument. Predsjednik Federacije BiH i hrvatski član Predsjedništva BiH izrazili su spremnost to podržati, ali je netko negdje, vjerojatno u toj sveopćoj financijskoj krizi, procijenio da lovstvo to ne zaslužuje i nije bilo ništa od toga. Ponavljam, lovstvo se ne doživljava kao državno dobro i gospodarska grana kojoj treba naći mjesto i koja već sutra može biti značajan brend. Treba jasno reći da su lovački savezi najznačajniji partneri federalnoj vladi i vlasti, kad je riječ o lovstvu. Ta vlada i vlast ne smije lovačke saveze tretirati kao podređene, nego kao ravnopravne partnere. Mi smo nevladin sektor, nismo u sustavu ministarstva pa da ministarstvo upravlja nama po vlastitoj želji. Mi trebamo biti partneri. Samo takav odnos donijet će dobar rezultat.

Zakon o lovstvu Federacije BiH dugo je, glede svoje cjelovite provedbe, bio „na čekanju“. Godine 2014. učinjene su promjene koje su „otkočile“ proces njegove primjene. Trenutačno stanje?
– Implementacija Zakona o lovstvu naša je trajna misija, uvijek se tu ima što uraditi i dograditi. Na početku razgovora rekoh, napravili smo velik korak ka cilju da naši lovci dobiju lovišta na upravljanje. Formalno-pravno, proceduralno implementirali smo, dakle, 90 posto onoga što Zakon o lovstvu traži. Sada se može govoriti o kvaliteti rada, upravljanja i gospodarenja lovištima. Zakon o lovstvu propisuje utemeljenje lovišta, natječaj i dodjelu lovišta na upravljanje i gospodarenje. U tom je segmentu implementiran u svim županijama, osim u Županiji Središnja Bosna. U idućih deset godina, a to je razdoblje na koje su lovačke udruge dobile lovišta u zakup, trebamo se baviti kvalitetom i unaprjeđenjem organizacije i ukupnih aktivnosti oko lovstva.

Kao Savez, osposobili smo dovoljan broj lovočuvara, pa danas sve naše udruge koje su dobile lovišta u zakup imaju lovočuvare profesionalce kvalificirane za taj posao. Zaslužni smo i za jednu olakšicu svim članicama Saveza – da one upravljaju i gospodare lovištima, a ne da se lovišta dodjeljuju na koncesijski oblik, što bi lovačke udruge dovelo u nezavidan financijski položaj. Nađena je, dakle, jedna prihvatljiva forma, koja je ujedno i europski standard i proces je zaokružen.
Učinjen je, dakle, ključan korak u implementaciji Zakona o lovstvu, ušli smo u te procese i sada o nama ovisi koliko ćemo kvalitetan rezultat u konačnici imati.

BiH se 2009. službeno obvezala na provedbu CITES konvencije. Od tada do danas, jako se malo učinilo na njezinoj provedbi, što za posljedicu ima brojne negativne pojave. Jesmo li napravili barem početne korake na putu koji nas može dovesti do uspostave CITES-a u BiH?
– Istina, konkretnih rezultata još uvijek nema, ali su sva tri lovačka saveza u BiH dala svoj doprinos da se ta aktivnost pokrene. Dobru poziciju našega Saveza u CIC-u iskoristili smo da nominiramo taj problem i od prijatelja iz CIC-a tražimo pomoć. Oni su nam to obećali i dijelom pokrenuli proces. Rezultat toga je određena aktivnost Ministarstva trgovine i ekonomskih odnosa BiH, nekolicina sastanaka, formirana su povjerenstva u kojima i naš Savez ima svoje predstavnike itd. Na tragu smo, dakle, da se ovo pitanje riješi i na tome poslu predano rade sva tri lovačka saveza iz BiH. No bez države, u ovome slučaju Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, to se ne može uraditi. Ima indicija da bi to u ovoj godini moglo biti završeno. Nije, dakle, do nas, do lovačkih saveza. Ako država nije u stanju tome odgovoriti, mi smo tu nemoćni.

Država zakazala

BiH je poznata kao zemlja s bogatim i očuvanim staništima u kojima obitavaju brojne vrste divljači, pa i one najugroženije: smeđi medvjed, vuk, ris i veliki tetrijeb. Tko se i na koji način brine o očuvanju tih dragocjenih vrsta?
– Volio bih da se varam, no moj je dojam da se institucije u BiH uopće ne bave tom problematikom. Jedini koji dotiču ta pitanja su lovački savezi u BiH. Upravo je naš Savez na prošloj konferenciji CIC-a nominirao to kao pitanje, kao potrebu i tražili smo pomoć od europskih saveznika kako bismo ugrožene vrste pokušali bolje zaštititi.
Što mi konkretno možemo? Na Upravnom odboru Saveza i na Savjetu za lovstvo BiH raspravljali smo o mogućnosti da globaliziramo pitanje zaštite ugroženih vrsta divljači, da s tim pitanjem izađemo izvan BiH. Postoji ideja da budemo inicijatori jedne konferencije kojoj bi domaćin bila BiH, možda i naš Savez, na kojoj bismo razgovarali o tim pitanjima. Uključili bismo eksperte iz te oblasti koji bi prezentirali tu problematiku, dali ideje i vizije. Što će od toga biti, vidjet ćemo. Mi još uvijek imamo ozbiljnih organizacijsko-tehničkih problema u sustavu lovstva. Primarno nam je omogućiti da naše članice koje još uvijek nisu dobile lovišta u zakup, da ih dobiju. A ovo je jedna nadgradnja koja uvijek dobro dođe.

Krupni su predatori također naše golemo bogatstvo, ali se ni njima ne gospodari planski?
– Odgovor na ovo pitanje sadržan je u prethodnom odgovoru, jako je to slična problematika. Činjenica je da su lovci, lovačke udruge i lovački savezi u ovome trenutku jedini koji se brinu o divljači. S razine države, entiteta i županija nema institucionalne skrbi za ugrožene vrste, niti za bilo koje druge vrste divljači. Međunarodna je zajednica spremna pomoći, međutim, ako država šuti, ako država ne reagira, onda međunarodna zajednica ne pokazuje volju, čak nas zaobilazi u nekim projektima koji su rađeni u Hrvatskoj, Srbiji, Albaniji, Makedoniji. U tim je zemljama financirala određene projekte zaštite ugroženih vrsta divljači, osobito balkanskoga risa, ali BiH je zaobiđena zato što od strane države i entiteta nema sustavne skrbi za lovstvo i divljač.

Od Saveza se, s pravom, očekuje učinkovitija pomoć u suzbijanju krivolova?
– Kao Savez, dali smo golem doprinos u osposobljavanju dovoljnog broja lovočuvara, pa sada na prostoru koji pokriva naš Savez imamo preko dvjesto certificiranih lovočuvara. Ti lovočuvari kao pojedinci zasigurno neće moći sami, to je svima jasno. Ali će zato udruge napraviti svojevrsnu mrežu lovočuvara od profesionalca i volontera i na taj način „pokriti“ svoja lovišta.
Osobno držim da je naš Savez inicijator i najveći zagovornik borbe protiv krivolova. Primjerice, s posljednjeg smo Upravnog odbora poslali dopis ministru unutarnjih poslova Federacije BiH, svim županijskim ministrima policije i svim zapovjednicima policijskih postaja, u kojem pozivamo na bolju suradnju policije s lovačkim udrugama. Sugeriram i da Hoop! još češće piše o ovoj temi, da navodi primjere, jer samo stalnim pritiskom, ukazivanjem na tu štetnu pojavu možemo nešto učiniti. U ovoj fazi ne vidim da Savez ima ovlasti i kapaciteta nešto više uraditi. Na lovačkim je udrugama, njihovim vodstvima i policijskim postajama da komuniciraju što češće, po mogućnosti svakodnevno i razmjenjuju informacije. Nama su problem krivolovci, ne lovci, jer krivolovom se najčešće bave oni koji su izgubili status lovca te ih kao takve najčešće ne možemo ni sankcionirati.
Bilo bi također jako bitno da se sankcije za prekršitelje maksimaliziraju, koliko to zakon dopušta. Država bi tako nedvojbeno pokazala da se želi i može obračunati s krivolovom.
I još nešto: nečasne radnje u lovištu, a krivolov to nedvojbeno jest, u društvu moraju dobiti status sramote. A izgleda da sada nije tako. Dokle god to ne bude sramota, dokle se god ja ne budem stidio ako me tko uhvati u krivolovu, dotle će divljač stradavati.

Različiti pogledi i stavovi

Agonija lovstva u Županiji Središnja Bosna se nastavlja. Temeljna je točka nesporazuma ustanovljenje lovišta. S toga ste područja, odlično poznajete situaciju, pa nam recite što se događa i što očekujete?
– Dobro ste rekli, to je agonija, po meni bez potrebe, uzrokovana nerealnim i neobjektivnim pristupom iznalaženju modela utemeljenja lovišta na području Središnje Bosne. Kao predsjednik Saveza, zajedno sa stručnom službom Saveza, najmanje sam pola svoga ukupnog angažmana u lovstvu i Savezu posvetio ovom problemu. Zajedno sa suradnicima, posebno s tajnikom i predsjednikom ŽVL-a Županije Središnja Bosna, predsjednicima lovačkih udruga i predstavnicima vlasti, održao sam niz sastanaka. Međutim, imamo jedan problem i tu je ključ rješenja: naši partneri Bošnjaci u svojim su zahtjevima isključivi. A čim imate element isključivosti, teško je doći do rješenja. U ime naših udruga i Saveza ponudili smo jedno kompromisno rješenje koje je odraz dvadesetogodišnjeg stanja na terenu, praktično ga treba samo pretvoriti u normu i utvrditi odgovornost budućim korisnicima lovišta. A odgovornost ćemo utvrditi tako što ćemo ustanoviti lovne površine. Sve je to po zakonu, naše rješenje nikomu ništa ne „uzima“, nikomu ništa ne „daje“. Mislim da je ovaj prijedlog jako teško odbiti, praktički nitko nije ni dao konkretnu primjedbu na nj. Međutim, negdje se u međuvremenu rodila jedna „ideja“, fraza, smicalica koje nema ni u jednom zakonu. Političkim silovanjem, na županijskoj vladi progurana je nekakva odluka u kojoj se govori o „jednoj općini i jednom lovištu“. To je recidiv bivšeg sustava, to je prošlost. No na sreću, ta odluka više nije aktualna.

Onog momenta kad svi shvatimo da je rješenje problema lovstva u Središnjoj Bosni ustanovljenje dvadeset dva ili više lovišta, sve će biti u redu. Raspolažemo, nasreću, golemim lovnim površinama, što olakšava provedbu ovoga koncepta i čini ga realnim.
Drugi je koncept dvanaest lovišta. Ako imate dvanaest lovišta a dvadeset dvije udruge, onda unaprijed nekoga isključujete. Tim konceptom izravno utječete na građanske i ljudske slobode, na pravo i slobodu udruživanja.

Naš koncept od dvadeset dva ili više lovišta nudila su sva povjerenstva od 2006. do danas, a u njima su bili i Bošnjaci i Hrvati. Međutim, sada je negdje netko zadao ljudima neodrživu i nezakonitu zadaću o „jednoj općini i jednom lovištu“. A to zapravo ništa ne znači, to nigdje ne piše, to je isključivost i pokušaj stvaranja anarhije na terenu. Netko bi tada ostao bez lovišta. Zamislite, dvjesto-tristo lovaca dobije lovište, a drugih dvjesto-tristo ne dobije. To nam ne treba i to ne trebamo činiti.
Sada u županijskom parlamentu imamo prijedlog od dvadeset četiri lovišta. Vidjet ćemo što će parlament reći. Ako ovo rješenje ne bude prihvaćeno, stvar će se vratiti u Ministarstvo. A onda ćemo morati sjesti i kao potpuno ravnopravni partneri ponuditi koncept koji će dovesti do rješenja. Ako Bog da, u 2017. lovišta u Središnjoj Bosni bit će ustanovljena, a do tada se zalažemo za rješenje koje će lovcima omogućiti lov.

Prošle godine održana su tri sastanka Savjeta lovačkih saveza BiH, jedan u Mostaru, jedan u Banjoj Luci, jedan u Sarajevu. Opet su svom snagom na površinu izbili različiti, pa i oprečni pogledi na ustroj i rad Savjeta. Nakon toliko godina, Savjet se još uvijek bavi sam sobom. Kakva mu je budućnost?
– Osobno mislim, a to je i stav Lovačkog saveza Herceg Bosne, da Savjet lovačkih saveza treba lovcima u Bosni i Hercegovini jer to je, ipak, mjesto gdje zajednički definiramo politike lovstva, kroz tu instituciju prezentiramo državu, a prezentirajući državu prezentiramo u svijetu i sebe i svoj savez.

Različita poimanja ključnih procesa u BiH odražavaju se, naravno, i na lovstvo. Lovstvo nije lišeno različitih pogleda i isključivih stavova. No imamo jedan dokument koji se zove Memorandum o radu Savjeta i zagovornik sam da se pozabavimo onim pitanjima koja su tamo naznačena. Memorandum nudi mogućnost da zajednički odlučujemo o svim bitnim pitanjima lovstva u BiH, neka smo spominjali i u ovom razgovoru, a da se pritom ni na koji način ne dovodi u pitanje identitet postojećih lovačkih saveza u BiH. Dirati u bilo čiji identitet je nemoguće, to neće proći i to je gubljenje vremena. Svi oni koji promišljaju na takav način, neka se kane toga, od toga nema ništa. Samo gube dragocjeno vrijeme.

Naš će Savez dati pun doprinos Savjetu, to smo činili i do sada. Mi moramo razgovarati, dogovarati se, a ako nemamo jedno takvo tijelo, gdje ćemo to raditi? Kao predsjednik Lovačkog saveza Herceg Bosne, pokušat ću dati doprinos afirmaciji onoga što piše u Memorandumu. Koliko ću uspjeti, ne znam, nije samo do mene i našega Saveza.

Novac i prostorije

Posljednjih se godina redovito spominju dva problema našega Saveza: novac i prostorije. Lovačka javnost očekuje konkretne odgovore na ova pitanja. Je li Savez uspio u želji i namjeri uspostave učinkovitog sustava financiranja?
– Moja je procjena da mi s prihodima koje sada imamo sustav možemo podržavati s otprilike 80 posto. Nedostaje nam, dakle, oko 20 posto novca kako bi sustav bio održiv i kako bismo u svaku financijsku godinu ulazili s razrađenim planovima aktivnosti, bez neke velike neizvjesnosti glede financiranja preuzetih i novih obveza. Temeljni izvor financiranja Saveza je članski doprinos njegovih članica. Drugi oblik financiranja, koji ćemo pokušati unaprijediti, jesu naši sponzori koji u Savezu kao instituciji s desetak tisuća članova vide zanimljiva partnera. Treći oblik financiranja, a to je ono gdje dosad nismo uspjeli jer to vlast nije prepoznala, jesu proračunska sredstva Federacije BiH. Za taj ćemo se dio još boriti, zajedno s našim kolegama iz Saveza lovačkih organizacija u BiH. U posljednjih pet-šest godina, nažalost, ni marke nismo dobili iz tog izvora, iako smo vršili i vršimo javne ovlasti koje nam je država prenijela Zakonom o lovstvu i nositelji smo svih lovnih aktivnosti u kojima predstavljamo i državu.

Držim da se financijska situacija u Savezu pomalo stabilizira. Naše su članice odgovornije nego dosad u ispunjavanju svojih financijskih obveza prema Savezu, premda tu još ima prostora za napredak. U tom kontekstu valja podsjetiti na činjenicu da je doprinos naših članica Savezu daleko manji od doprinosa koji članice plaćaju u banjalučkom i sarajevskom lovačkom savezu.

Naš Savez ima najracionalnije organiziranu i najjeftiniju stručnu službu, ma što tko o tome mislio. Usporedimo li koliko ljudi radi profesionalno, za plaću s doprinosima, u Hrvatskom lovačkom savezu, Lovačkom savezu Republike Srpske, Savezu lovačkih organizacija u BiH, Lovačkom savezu Slovenije, a koliko u našem, lako ćemo se složiti da smo više nego racionalno organizirani.

Ako naše članice budu uredno podmirivale svoje novčane obveze prema Savezu, bez obzira na sve probleme i povećane troškove, uz ona dodatna dva izvora novca o kojima sam govorio: sponzore i proračun, Savez može održati svoj financijski sustav. Bez održivog financijskog sustava Savez će imati probleme, bez obzira na to tko mu bio predsjednik i tko mu bio član Upravnog odbora.

Troši li Savez odgovorno i zakonito novac kojim raspolaže?
– Koliko ja imam uvida u to, novac se troši odgovorno i zakonito. Nadzorni odbor Saveza svake godine provjerava financijsko poslovanje Saveza i o njemu izvještava Skupštinu. Očekujem da će Nadzorni odbor i ove godine potanko analizirati financije Saveza i ponuditi pravo izvješće Upravnom odboru i Skupštini. Da Savez radi transparentno, najbolje potvrđuju izvješća Nadzornog odbora koja se rade već dvadeset godina i odluke Skupštine koja već dvadeset godina zaredom usvaja financijska izvješća Saveza. Još se nije dogodila skupština Saveza na kojoj nije usvojeno financijsko izvješće.

Imamo, također, knjigovodstveni servis koji obavlja za nas stručne poslove iz ove oblasti i svi oni koji, iz ovih ili onih razloga, žele provjeriti financijsko poslovanje Saveza, ako to zatraže na primjeren način i s argumentima, mogu to učiniti.

Prostorije za smještaj i rad Saveza? I dan-danas Savez je u tuđim, zapuštenim podrumskim prostorijama, bez osnovnih uvjeta za rad i boravak?
– Slažem se, tako je. To je stvarnost, a da biste je promijenili, treba vam novac. Mi toga novca dosad nismo imali, a hoćemo li ga imati, ne znam.
Da biste danas postali vlasnik čega, to morate platiti, vi ili netko drugi. Prošla su vremena kad se, možda, moglo i drukčije. Državnu imovinu danas nitko ne može dobiti besplatno.
Mi smo, mislim na Savez, posljednjih desetak godina živjeli u nekim promišljanjima o prostorijama koja su se temeljila na određenim ugovorima koje imamo i u kojima piše „99 godina“. Dok je firma koja je bila gospodar tih prostorija (JP „Šume Herceg Bosne“, op. a.) funkcionirala, bio je to održiv sustav i mi smo bili zadovoljni. Međutim, tržišni uvjeti poslovanja doveli su tu firmu u stečaj, stečajni je postupak vrlo rigorozan, pa mi kao ozbiljni ljudi sada vidimo da u budućnosti ne možemo računati na te prostorije. Na tragu toga, iznio sam tu problematiku na Upravni odbor i dobio ovlast da tražimo neko rješenje. Išli smo kod gradonačelnika Bešlića, njegov je odgovor bio, ne mogu vam dati ništa besplatno. Ostale su nam dvije mogućnosti. Jedna, da privremeno unajmimo prostorije, a druga, da pronađemo trajno rješenje u kapacitetu koji treba za rad Saveza. Uzimajući u obzir naše financijske mogućnosti, i sadašnje i buduće, jasno nam je da ne možemo kupiti neki adekvatan prostor u gradu, preskup je. Jedino da članice Saveza kažu, kupite prostor, mi ćemo to financirati. No, mislim da to neće ići. Zato smo se okrenuli, po meni, jednom dugoročnom rješenju koje ćemo pokušati realizirati, a to su bivše prostorije Ministarstva obrane BiH u Rodoču, površine preko 300 kvadrata. Prostorijama upravlja Vlada HNŽ-a, kontaktirali smo s njima, pripremili ugovor, međutim, te prostorije treba adaptirati, a to također košta. Ako bismo uzeli te prostorije, imali bismo i za urede i za arhivu i za lovački muzej, imali bismo svoje dvorište, svoj parking. Planiramo kontaktirati s više izvođača radova, tražiti od njih ponudu, napraviti predračun i onda sve to prezentirati Upravnom odboru i Skupštini, radi konačne odluke.

Dakle, Savez je još uvijek u sadašnjim prostorijama, ali smo svjesni da tako više ne ide. Neko se rješenje mora naći. Ako bude novca za adaptaciju prostorija u Rodoču, možemo to učiniti za dva-tri mjeseca i reći, imamo svoju kuću. A kako je to teško očekivati, i zbog nedostatka novca i zbog proceduralnih razloga, u igri je opcija s unajmljivanjem prostorija, možda na godinu dana, kako bismo djelatnicima stručne službe omogućili normalan rad, a Savezu normalno funkcioniranje.

U rujnu 2015. Upravni odbor Saveza donio je sljedeću odluku: Sve članice Saveza u idućem razdoblju trebaju nabaviti informatičku opremu, izraditi vlastite mrežne stranice i uvezati se u jedinstveni informatičku sustav na razini Saveza. Koliko znam, na tome se uradilo jako malo, skoro ništa, i veliko je pitanje kad će se i kako ta odluka uopće provesti?
– To je naša potreba i naša budućnost. Ako mi kao Upravni odbor Saveza to nećemo pokrenuti, tko će? Mislim da je to bila poželjna odluka i da je nismo donijeli, netko bi nas trebao upitati zašto to nismo učinili. Savez trasira ciljeve i zadatke te promišlja kako organizacijski i tehnički što bolje funkcionirati. Molim odgovorne ljude u našim članicama da razumiju ovu potrebu, bez toga nema budućnosti. Mi moramo dovesti naše članstvo i naše članice u situaciju da se koriste svim kapacitetima informatičke tehnologije. Danas informatička oprema nije tako skupa, ako smo u stanju napraviti kvadrate i kvadrate lovačkih kuća, u stanju smo kupiti i osnovnu informatičku opremu. Neke naše udruge već odavno to imaju i to je jako dobro, to je rezultat sposobnost ljudi koji ih vode. Naš je cilj, dakle, da svaka naša lovačka udruga ima svoj uredski prostor, osnovnu informatičku opremu i educiranu i sposobnu osobu koja će u radnom vremenu obavljati sve potrebne poslove.

Hoop! i zajedništvo

Ove godine u listopadu Savez navršava 25 godina postojanja?
– Ta činjenica zaslužuje biti jednom od točaka dnevnog reda sjednice Upravnog odbora, da čujemo što o tome misli članstvo i njegovi predstavnici. Obilježit ćemo, vjerujem, tu obljetnicu, vodeći računa o financijskoj strani. Imamo jedno lijepo iskustvo s proslave 100. broja Hoopa!, gdje smo se plašili troškova, ali smo preživjeli jer su nam prijatelji pomogli. Interes nam je dostojno obilježiti 25. obljetnicu Saveza, ali to neće ići kao kod 10. i 20. obljetnice, kad smo izdali jednu, pa drugu monografiju. Ali vidjet ćemo, ipak, što će o tome reći Upravni odbor već na idućoj sjednici, a onda ćemo to dati na županijska vijeća za lovstvo i tek tada donijeti konačnu odluku.

Na proslavi u povodu 100. broja Hoopa!, rekli ste, otprilike, ovako: O svemu možemo razgovarati, ali jedno nikako ne smijemo: ne smijemo dovesti u pitanje naš Hoop!. Hoop! smo mi, bez njega smo ništa! Jako zanimljiva izjava?
– To sam rekao jer tako mislim i sad kad sam predsjednik Saveza, tako sam mislio i kad sam bio predsjednik lokalne lovačke udruge, a tako ću misliti i sutra, kad budem običan član udruge. Ja se dičim Hoopom! i ponosan sam na nj. Siguran sam da na sličan način razmišlja i naše članstvo. Vjerojatno nema novina da ih priprema manje ljudi i s manje novca, a da su tako efektne, pozitivne, da šalju više poruka. To nam kažu drugi, ja samo ponavljam ono što su mi rekli oni koji su u tom segmentu „jači“ od nas, ponajprije naši kolege u Hrvatskom lovačkom savezu.

Poruka članstvu?
– Zamolit ću lovce, naše članstvo, za zajedništvo koje nam je tako potrebno. Mislim da Hrvati kroz instituciju Lovačkog saveza Herceg Bosne najsnažnije, najvjerodostojnije pokazuju svoje zajedništvo. Jako sam ponosan kad dođem na lovačku večer te vidim i lovce i vlast i crkvu zajedno. Budimo svjesni i tolerantni, budimo i kritični prema lošim porukama i potezima, ali nemojmo kritizirati a ne nuditi rješenja. Predsjednik jest odgovoran, jest prvi među jednakima, ali predsjednik sam ne znači ništa. Svi naši lovci i sve naše lovačke udruge čine naš Savez i ja sam ponosan što sam na njegovu čelu.