Novosti

SLAVKO MARIN, predsjednik Lovačkog saveza Herceg Bosne

Savez je stabilan, dobro pozicioniran i respektabilan

Za predsjednika Lovačkog saveza Herceg Bosne, Slavko Marin izabran je 31. svibnja 2014. godine. Nakon četiri godine, 26. svibnja 2018. godine ponovno je izabran za čelnika Saveza i sada, nakon dva mandata, više ne može biti biran na tu dužnost. S predsjednikom Saveza na odlasku razgovarali smo o njegovih osam godina na čelu te institucije, Savezu danas i sutra, ulozi države u lovstvu, izbornim očekivanjima, njegovu osobnom doživljaju obnašanja te dužnosti…

Na čelo Lovačkog saveza Herceg Bosne došli ste prije osam godina. Možete li ukratko usporediti tadašnji i današnji Savez?
Naraštaji lovaca prije mene i dvojica mojih prethodnika na čelu Saveza, osigurali su legalitet Saveza, da bude institucija u članstvu, da ga međunarodne lovačke asocijacije, druga dva saveza i tijela vlasti u BiH doživljavaju ravnopravnim partnerom. Sve je to, dakle, učinjeno prije mene i ja sam samo nastavio tamo gdje su oni stali. Moji suradnici i ja u proteklih smo osam godina pokušavali lovstvo podignuti na višu razinu, odnosno uskladiti njegovu organizaciju i funkcionalnost s europskim lovnim standardima. Dobrim smo dijelom uhvatili korak s tim procesima i trebamo nastaviti u tom smjeru.

Jeste li, obnašajući predsjedničku dužnost, ostvarili očekivanu razinu suradnje s onima „izvana“ s kojima ste trebali surađivati i jeste li imali potporu iznutra, iz struktura Saveza?
Zadaća koju ima Savez ne može se završiti, nisam je završio ni ja, niti će je završiti moji nasljednici. Naš je prioritet bio zakonski definirati lovstvo u suradnji s tijelima vlasti, jer se bez vlasti to ne može učiniti. Inicirali smo izradbu brojnih propisa, gdje smo se Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva uspjeli nametnuti kao subjekt koji nudi kvalitetne prijedloge i rješenja. Sve to nije bilo lako jer su nam velika prepreka bili nekompetentni kadrovi u tome ministarstvu. Nažalost i u županijama, gdje se operativno provode lovne aktivnosti. U resornome federalnom ministarstvu, ali i kod samoga ministra, nije bilo sluha za probleme lovstvu u FBiH. Država je normirala mnoge stvari u lovstvu, ali u osam godina nije izdvojila ni jedne jedine marke za lovstvo. Dapače, nerijetko je koristila postojeću lovačku infrastrukturu za ostvarenje ciljeva koji su trebali biti rezultat njezina rada. Da nije bilo nas i kolega iz bošnjačkoga lovačkog saveza, našega upornog nastojanja da se u interesu lovstva riješe sporna pitanja, što se države tiče, još bismo uvijek bili daleko od rezultata koje smo postigli. U Republici Srpskoj sve je to daleko bolje riješeno. Republika Srpska za svoje lovstvo godišnje izdvaja oko pola milijuna KM, a mi, kad kažem mi, ne mislim na Savez nego na lovstvo, nismo dobili ni marke. Sva deklarativna potpora pada u vodu, ako se ima u vidu ovaj podatak.

A potpora iz struktura Saveza?
Savez i njegova tijela, to su ljudi volonteri. Većina njih pokazivali su volju i želju za radom, bili su mi suradnici, međutim, ti ljudi ne raspolažu ni financijskim, ni nekim drugim resursima. Odzivali su se na sastanke, raspravljali, donosili odluke i taj je dio bio na zadovoljavajućoj razini. Da bi sve to bilo bolje, treba osigurati uvjete. U Upravnom odboru Saveza trebaju biti ljudi koji vole lovstvo, koji su domoljubno i nacionalno svjesni, koji znaju što Hrvatu u BiH znači Lovački savez Herceg Bosne, koji maju širinu i kapacitet i koji znaju što znači obavljati javne poslove za opće dobro i dobro svoga naroda. Naši su lovci ponosni na instituciju koja se zove Lovački savez Herceg Bosne, kao što su ponosni i na svoju udrugu koja ih okuplja i organizira. Istina, suradnja unutar Saveza mogla je i trebala biti bolja, ali to su sve živi ljudi koji imaju različita shvaćanja i poglede, nekad možda i osobne interese koje ja nisam prepoznao jer ne vidim koji je to drugi interes, osim da Savez dobro funkcionira i kao institucija ide naprijed. Nisam uvijek osjetio ni posebno snažnu želju biti požrtvovan, bez obzira na volonterski rad. Fali nam kreativnosti, ideja. Predsjednik je predsjednik, ali on je samo prvi među jednakima. Stoga je jako, jako bitno tko su članovi Upravnog odbora Saveza.

DVA DUGOROČNA PROBLEMA

U raspravama o financijskom stanju u Savezu i njegovim članicama, redovito se spominje samoodrživi sustav financiranja. No nije baš lako do njega doći?
Naše su članice, uglavnom, to postigle. Žele li opstati, na temelju izračuna troškova odrede iznos članarine i iz toga financiraju svoje obveze. Većina naših članica izgradila je zavidnu infrastrukturu u svojim lovištima, na što sam jako ponosan. Ono oko čega se mi jako puno mučimo već 17 godina, jest doprinos članica Savezu. Odluka o visini članskog doprinosa donesena je 2005. godine i do danas se nije mijenjala, a u međuvremenu se puno toga promijenilo. Sve svoje obveze, koje nisu male, Savez financira iz članskog doprinosa i to mu je jedini izvor prihoda. Velika je zabluda misliti da Savez ima „nekakav novac“, ima ga samo onoliko koliko prikupi od članskog doprinosa. Imamo novca za preživljavanje, ali nemamo za nadgradnju, bez koje ćemo nazadovati kao institucija. Bilo bi dobro da novo vodstvo Saveza, kao svoj prioritet, iscrpno analizira financijsko stanje u Savezu, o tome izvijesti Skupštinu i od nje zatraži odluke koje će osigurati financijsku samoodrživost Saveza. Ozbiljna institucija mora imati zajamčene izvore financiranja. Naše kolege iz RS-a i bošnjačke kolege imaju daleko bolju poziciju jer su povećali doprinos svojih članica i njihove su članice to prihvatile.

Zašto je to neprihvatljivo našim članicama?
Naše članice nikad nisu kazale da im je to neprihvatljivo, ali ni prihvatljivo. Pokušali smo dva-tri puta, možda smo imali i skupštinsku većinu za povećanje članskog doprinosa, ali smo procijenili da nije dobro na taj način donijeti jednu tako bitnu odluku. Nisam zagovornik nametanja, draže mi je sveopće suglasje. Odluka koju bi poduprle sve naše članice, odluka je koja ima budućnost. Pod cijenu financijskih problema, bolje je ostati kompaktan i još neko vrijeme razgovarati o tome. Novo će vodstvo Saveza vjerojatno nešto promijeniti, pa očekujem da ćemo već u idućoj godini proračun Saveza graditi na članskom doprinosu koji će jamčiti financijsku održivost Saveza. No, nije Savezu problem samo iznos članskog doprinosa. Naime, jedan broj članica Saveza nije ažuran u podmirenju financijskih obveza Savezu. Prenose dug iz jedne godine u drugu, od jedne skupštine do druge, premda su od svoga članstva uredno naplatile članarinu. U takvim je okolnostima jako teško planirati i stvarati obveze. Ovu smo temu otvarali više puta i vjerujem da će Upravni odbor i Skupština Saveza prema članicama koje ne podmiruju svoje obveze zauzeti čvrst stav – ako želite biti članicom Saveza, uredno podmirujte svoje obveze, ako to ne činite, više niste članica Saveza. Nisu to popularne mjere, nama lovcima to ne treba, ali su neminovne.

Koliko je učinjeno na organizacijskom, personalnom i tehničkom osuvremenjivanju rada Saveza i njegovih članica?
Koliko znam, svaka od naših pedesetak članica ima svoje prostorije i osnovnu uredsku i informatičku opremu. No i njihov su problem kadrovi, posebno od trenutka dobivanja lovišta na upravljanje. Kvalificiranost stručne osobe, tajnika i lovočuvara od presudnog je značenja za svaku lovačku udrugu. Što se Saveza tiče, godinama smo intenzivno radili kako bismo riješili problem prostorija za rad Saveza. U oba svoja nastupna govora, nakon što sam bio izabran za predsjednika, obećao sam da ćemo taj problem riješiti, ali se pokazalo da je to više bila moja želja nego realnost.

Što vrijeme više prolazi, Savez je sve dalje od rješenja toga problema?
Ne znam kako će se novi ljudi postaviti, ali mi smo se postavili jako energično, otvorili smo mnoga vrata, dobili smo i neka obećanja, ali se nismo uspjeli maknuti dalje od početka. Umorili smo se i potrošili od svega toga. Držali smo se stava da te prostorije trebaju biti vlasništvo Saveza, a rješenja koja su nam nuđena nisu to jamčila. Sada smo u iznajmljenim prostorijama, vrlo skromnim za jedan Savez, ali su mnogo bolje nego što su bile prethodne. Pretpostavljam da će novo vodstvo Saveza pokušati naći mehanizme i modele koji će ovo riješiti, ali neće to ići bez doprinosa svake udruge i svakoga lovca. Ova se priča može završiti tek kad se potreba da Savez dobije svoj krov nad glavom prihvati kao zajednička obveza. Neće to biti lako, tri-četiri godine živio sam s tim i za to, osjećam se odgovornim, ali novac za to jednostavno nisam mogao naći.

ULOGA DRŽAVE I POLITIKE

U razgovoru ste dotaknuli lovno zakonodavstvo. Valja napomenuti da još uvijek ima članica Saveza koje nemaju svoje lovište i čiji lovci ne mogu u lov?
Savez je stvorio sve preduvjete da njegove članice dobiju lovište i golema ih je većina već dobila. A one koje nisu, formalno ih nisu dobile, ali one i sada gospodare tim lovištima i nitko ih drugi osim njih neće dobiti, ako to one žele. Pitanje je trenutka kad će se to dogoditi. Lovišta utvrđuje država, odnosno predlaže ih županijska vlada, a odluku donosi skupština. To se, međutim, u nekim situacijama pogrešno prepoznaje. Kao Savez smo se nametnuli u tom procesu pa nas se nešto pitalo, a nije nas se moralo pitati. Država je mogla utemeljiti lovišta i raspisati natječaj bez bilo koje lovačke udruge ili institucije. Međutim, zahvaljujući županijskim vijećima za lovstvo i predsjednicima udruga, ostvarena je dobra suradnja s vlastima i vlasti su u većini županija utemeljile lovišta onako kako su to lovci predložili. Problem se pojavio u Središnjoj Bosni, gdje smo se ipak uspjeli dogovoriti s bošnjačkom stranom i zaštititi hrvatske lovačke udruge. Taj su dogovor prihvatile sve lovačke udruge, osim u Novom Travniku i Gornjem Vakufu-Uskoplju. Očekujem da će i te udruge naći neko rješenje i da će i njihovi lovci uskoro moći u lov. Bitno je istaknuti da u Središnjoj Bosni nikomu ništa nije nametnuto, niti vidim problem u jednom lovištu u općini, ako njime upravljaju i gospodare dvije udruge kroz dogovoreni administrativni model.

Država lovačke udruge stišće sve zahtjevnijim obvezama. Pretjeruje li u tome?
Naš Savez i njegove udruge iznimno su dobro organizirane. Umjesto da to podupire i pomaže im, država to koristi za svoje interese ne pitajući imate li resurse, možete li, kako ćete itd. Razmišljamo o tome da, u suradnji s bošnjačkim savezom, pokušamo riješiti sve ono što nam je država nametnula, a što nije zakonom propisano. Ali za to trebamo sačekati promjenu na čelu resornoga federalnog ministarstva, jer sa sadašnjim ministrom to ne možemo napraviti. Lovačke udruge nemaju ni kadrovskih, ni tehničkih, ni financijskih uvjeta da bi se mogle nositi s tim silnim obvezama. Stalno nametati nove obveze, a zauzvrat ništa ne davati, to je unaprijed izgubljena utakmica. Država može posezati za sankcijama, ali sankcije nikad nikomu nisu donijele sreću. Apsurd je da država na brutalan način pokušava nametnuti pravila, a pritom nimalo ne želi pomoći. Kontroliraš me kao da sam javno poduzeće, a ništa mi nisi dala. Sve dok je tako, dok se lovstvo financira iz džepa lovaca, nemaš moralno pravo ni doći u kontrolu, a kamoli što drugo.

Kako političke prilike u BiH utječu općenito na lovstvo, a kako na poziciju Lovačkog saveza Herceg Bosne? Prepoznaje li nas dovoljno hrvatska politika u BiH?
Značajnom broju ljudi koji politički predstavljaju Hrvate, lovstvo nije blisko ni kao poziv, ni kao hobi, ni kao gospodarska grana. Ali mi svojim ponašanjem moramo širiti pozitivnu priču o lovstvu i moramo naći način da nas vlast prepozna kao bitan segment društva. Nema razloga da Republika Srpska „ugradi“ svoje lovce u proračun, a da to ne učini i FBiH. Bio bi golem napredak, ako bi FBiH u svoj proračun uvrstila lovstvo kao djelatnost, ne saveze, i ako bi osnovala federalnu upravu za lovstvo. Apsurd je da u FBiH postoji Ministarstvo zaštite okoliša, Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, federalne uprave za ovo ili ono, a u isto vrijeme nema ni jednog ureda koji bi se mogao zvati lovnim i koji bi se institucionalno bavio lovstvom. U tom je smislu današnje lovstvo u FBiH poniženo, podcijenjeno i degradirano.

Koliko se u našim lovištima primjenjuju suvremene tehnike i standardi lovstva, a koliko sve to ide na stari, tradicionalni način? Držimo li korak s europskim lovstvom?
Danas je u većini udruga odlazak u lov s lovnom kartom ili dozvolom normalna stvar. Taj sustav živi, ali ima i svojih protivnika. Poprilično se poštuje lovna etika kad je riječ o uporabi lovačkog oružja, ali je činjenica da se još uvijek zlorabe tehnička pomagala koja lovcu daju golemu prednost pred divljači. Najveći dio naših lovaca u lov ide u lovačkoj odjeći i koristi propisanu opremu. Lovci koji se ne ponašaju u duhu lovačkih pravila i etike, sve se više srame pojaviti u svojoj lovačkoj udruzi. Stvoreno je, dakle, ozračje u kojem je poželjno osuditi pojedince koji se predstavljaju lovcima, a zapravo su krivolovci. A to nije baš lako, jer živimo u državi u kojoj se još uvijek smatra gotovo poželjnim ne poštovati zakon. U normalnoj državi, to je i sramota i kažnjivo. Sve skupa je ovo napredak u odnosu na vrijeme od prije deset, petnaest godina i vjerujem da ćemo i dalje ići u tom smjeru. Kad je riječ o odnosu suvremenog i tradicionalnog, držim da tu trebamo balansirati tako da sačuvamo svoje tradicijske vrijednosti, ali i da ih obogaćujemo pozitivnom europskom lovnom praksom.

ČAST, OBVEZA i ODGOVORNOST

U svibnju ili lipnju ove godine bit će izborna skupština Saveza. Koju poruku uoči izbora želite poslati cjelokupnom hercegbosanskom lovačkom korpusu?
Dinamiku izbornog procesa odredit će Upravni odbor Saveza. Ima nas oko deset tisuća i volio bih da Skupština i Upravni odbor među nama prepoznaju najboljeg kandidata za čelnika Saveza i daju mu jednoglasnu potporu. Očekivati je da kandidati neće biti ljudi koji su od jučer u lovstvu, nego ljudi koji su dublje i snažnije u toj oblasti. Možda bi bilo najbolje da to bude netko od sadašnjih članova Upravnog odbora Saveza. Tako bi se zadržao kontinuitet, a opet, bilo bi to novo lice, nova snaga. Upravni odbor Saveza treba osvježiti novim ljudima, jer je to jako bitno koje donosi značajne odluke. Novi bi predsjednik trebao imati oko sebe skupinu motiviranih ljudi koji se žele, znaju i mogu boriti, a tu novu energiju vjerojatno bi prepoznale i članice Saveza.

U listopadu ove godine Savez će napuniti 30 godina svoga postojanja. Vi ste njegov treći predsjednik. Kakav Savez ostavljate nasljedniku?
Kad bih od nekoga preuzimao ovakvu instituciju, kazao bih da preuzimam nešto uređeno, organizirano, institucionalno prihvaćeno i u regiji i u Europi i u svijetu. Drago mi je da danas mogu potvrditi snagu Saveza, o kojoj najbolje svjedoči broj njegovih članica i članova te rezultati njihova rada, broj lovačkih i lovočuvarskih ispita, suradnja s institucijama vlasti u BiH i FBiH, suradnja s druga dva saveza u BiH, status Saveza u FACE-u i CIC-u itd. Danas točno znamo što su nam problemi i što trebamo raditi kako bismo nacionalni, vjerski i tradicijski identitet hrvatskoga lovca u BiH učvrstili i učinili ga trajnom kategorijom. Savez je, dakle, stabilan, dobro pozicioniran, institucionalno zdrav, respektabilan, ima perspektivu i budućnost i takvoga ga ostavljam svom nasljedniku.

Biti na čelu jednoga sustava kao što je Lovački savez Herceg Bosne, zahtjevna je obveza, ali i čast. Koliko je sve to utjecalo na vaš privatni život?
U životu sam obnašao dosta značajnih javnih funkcija, političkih i vojnih. Nisam, međutim, imao veću čast od ove, biti na čelu Lovačkog saveza Herceg Bosne. Hvala lovcima što su mi dva puta dali povjerenje. Teško je riječima opisati koliko se ugodno i lijepo osjećam. Bude, naravno, i otrovnih strelica, možda i zasluženih, ali bi u svemu tome valjalo čuvati instituciju predsjednika, bio on predsjednik Saveza ili predsjednik lovačke udruge. Ljudi koje biramo na te dužnosti ne smiju ih povrijediti bilo kakvim negativnim ili neodgovornim postupcima. U mom će srcu i mojoj duši zauvijek ostati ovo vrijeme koje sam proveo kao predsjednik Saveza. Da to nisam bio, ostao bih uskraćen za jednu neizmjerno lijepu dimenziju života.

Ostajete li i dalje u lovstvu? Pritom mislimo na upravljačke dužnosti.
Nakon svih ovih godina, bit ću samo običan lovac. Pokušat ću više pomoći svojoj sekciji i svome lovačkom društvu. Rado ću doći na svaku manifestaciju koju Savez bude organizirao, rado ću se odazvati pozivima na lovačku večer. Zapravo, neće me trebati ni zvati, sam ću doći. Nisam umoran, nisam razočaran, ali me upravljanje više ne zanima. U meni se akumuliralo toliko zadovoljstva, koje ne želim ni na kakav način dovesti u pitanje. Nema potrebe da budem u tijelima Saveza jer ima puno stručnih ljudi koji to mogu biti. S ovom Stručnom službom i tajnikom Saveza, milina je surađivati. Još kad bi vlast prepoznala instituciju Saveza, bilo bi i bolje i lakše. Ljudi koji su utemeljili Savez, vjerojatno su razmišljali i željeli da on živi vječno. I evo, Savez živi, ove godine u listopadu postat će tridesetogodišnjak i ako Bog da, taj ćemo jubilej proslaviti svečano i dostojanstveno.

Poruka na odlasku?
Prije poruke, spomenut ću jedan jako bitan dio rada Saveza u kojem smo na vrlo visokoj razini. A to je izdavaštvo. Stoga čestitam uređivačkom kolegiju Hoopa!, vama kao glavnom uredniku i svim vašim suradnicima. Hoop! je naša legitimacija u svijet, toliko vrijedna da se ne smije ni reducirati, a kamoli ugasiti. Ljudima koji to rade treba pomoći, prije svega treba sadržajno osnažiti neke teme. Ali se nikako ne smije zaboraviti obični lovac, jer lovac u Orašju treba vidjeti što mu radi kolega u Posušju, lovac u Žepču što mu radi kolega u Neumu itd., itd. Mladi ljudi, ljudi od struke tu mogu puno pomoći.
Poruka? Trebamo slijediti ideju utemeljitelja našega saveza, da Hrvat u BiH ima svoje lovstvo, svoj vjerski, nacionalni i civilizacijski status. Pritom trebamo i želimo surađivati sa susjedima, bez obzira na to što ta suradnja ponekad nije lagana. Upućeni smo na vlast, moramo otvarati ta vrata, ne smijemo se umoriti. Država je vlasnik divljači i ona treba preuzeti brigu o uzgoju i zaštiti toga blaga. Na taj ćemo način ostaviti manje prostora krivolovcima, jer i njih, nažalost, ima u našim redovima. Priča o lovu kao rekreaciji, sportu i zadovoljstvu tek tako dobiva svoj puni smisao. Svim lovcima članovima Lovačkog saveza Herceg Bosne, želim dobru kob i svako dobro.